Gimnazija Vukovar

Pavao Pavličić:

Žuta zgrada na brijegu

«Vukovarska gimnazija stajala je na brijegu iznad grada i bila je obojena žuto. Zato je nalikovala na svjetiljku koja je postavljena visoko s nekom osobitom namjerom.

I doista je bila svjetiljka; bila je, naime, svjetionik. Tko je god živio u Vukovaru, ili je kroz njega makar samo prošao, po njoj se morao orijentirati.

Kada bi ugledali Gimnaziju, putnici su znali da su u Vukovaru: ploveći Dunavom spazili bi je još izdaleka, dolazeći cestom, upirali bi prstom i pokazivali jedni drugima njezina žuta pročelja. Po njoj su Vukovar prepoznavali, ona je određivala mjesto toga grada u zemljopisu svijeta.

A i sami su se Vukovarci po njoj snalazili. Vidjela se s Priljeva i Adice, žutila se nad glavom kad se prolazilo kroz Donju Malu, graju iz nje mogao je za vrijeme odmora čuti onaj tko je čiklom plovio po Dunavu. Svi smo po Gimnaziji mjerili svoj položaj u gradu, i prostor samoga grada.

Kao što smo njome mjerili i njegovo vrijeme; doista, Gimnazija je bila svjetionik i u povijesti, za svakoga od nas pojedinačno i za Vukovar kao grad.

Po njoj smo se snalazili u svojoj biografiji, jer život se dijelio na ono što je bilo prije Gimnazije, na ono što je bilo u Gimnaziji i na ono što je bilo poslije. I, svačijem životu vrijeme što ga je proveo u Gimnaziji ostaje kao herojsko doba: tada su nam se dogodile najljepše i najuzbudljivije stvari, tada smo bili najduhovitiji, najhrabriji, najzaljubljeniji, najviše ono što jesmo. Zato ni danas ne možemo udahnuti miris vlažne krede a da ne osjetimo nostalgiju za žutom zgradom po kojoj se i sad orijentiramo na svojoj životnoj plovidbi.

Kao što se, uostalom, po njoj orijentirao i naš grad. U njegovoj povijesti Gimnazija očito stoji kao kula svjetilja i bez nje bi grad bio zalutao. Svjetlo što se odozgo širilo nije bilo samo svjetlo znanja i učenosti, bilo je to i vjera u ljudsku pamet, i osjećaj za pravdu, i okrenutost svijetu i njegovim vrijednostima, a najviše od svega, bila je to svijest o vlastitom identitetu. Zahvaljujući zrakama iz žute zgrade na brijegu, grad je mirno plovio, i izgledalo je da se njegov put zna.

Ali, onda je svjetionik razbijen upravo na svoj stoti rođendan. Svjetlost se ugasila, grad je potonuo u mrak, pa se i nasukao, kao što su se nasukali i njegovi stanovnici. Više nije bilo orijentacije ni u prostoru ni u vremenu. Na trenutak je izgledalo da je sve izgubljeno.

No; kad su brodolomnici isplivali na suho, kad su se osvrnuli oko sebe, kad su se počeli snalaziti, utvrdili su nešto neobično. Postalo im je jasno da se i dalje orijentiraju prema Gimnaziji, premda nje više nema. Shvatili su da im ona služi za snalaženje i u prostoru i u vremenu, i u politici i u povijesti, premda su daleko od nje i premda su s njom izgubili skoro svaku vezu... Ona sama nalazila se, i još uvijek se nalazi – u nama, u našoj glavi i našem srcu ... Ona je kompas ne samo za nas, nego i za naš grad... Gimnazija smo mi, i odsad ćemo gradu služiti kao orijentacija. Kao što i Vukovar danas, nakon svega, služi za orijentaciju Hrvatskoj: svjetleći sve jače, on je kula svjetilja za cijelu ovu zemlju...»