Gimnazija Vukovar

Školska godina 2015./2016. - Antonio Krizmanić, 4.a razred opće gimnazije

Četiri su godine proletjele brzo... Prebrzo. Napustiti ovaj Vukovarski svjetionik neće biti lako. Zapravo, napustiti sve uspomene i trenutke vrijedne pamćenja koje sam stvarao i prikupljao baš na tom mjestu, unutar tih debelih, žutih zidova bit će izuzetno teško. Dao sam sve od sebe kako bih jednoga dana moji poznanici, prijatelji i suradnici koje sam ostavio za sobom kada sam bio primoran napustiti srednju školu imali što lijepoga za nadodati ukoliko se spomene moga imena. U isto vrijeme, neprimjetno, gimnazija je postupno postajala dijelom mene... U isto vrijeme, vukovarska gimnazija ispostavila se vrijednom svog tog truda.
To nije bila jedna od onih škola koja postane sastavnicom svakodnevice isključivo zbog rutinskih, monotonih uzoraka koje se ponavljaju iz dana u dan - ustati prije no što Sunce ustane, putovati autobusom boreći se da ne zaspete, žuriti školskim hodnicima kako biste na vrijeme stigli zatvoriti se unutar četiri zida gdje postoji velika mogućnost da će vas i taj dan štogod ispitati ili da ćete i baš taj dan štogod pisati... Dobro, možda možete i primijetiti neke podudarnosti te „rutine“ sa svakodnevicom u kojoj vjerojatno živite ukoliko ste učenik gimnazije. No, škola koju sam ja pohađao, žuta zgrada na vrhu brda u srcu Vukovara, bila je znatno više od toga.
Prvoga danas sam ušetao zastrašen, zbunjen, prepun očekivanja i pitanja kao da sam zalutao na to mjesto, a ne svojom voljom odabrao sljedeće četiri godine provesti na tom mjestu. Tjednima sam se pokušavao priviknuti na raspored učionica, a mjesecima na život u okruženju u kojem sam se iznenada našao . Međutim, ispostavilo se kako se sve može promijeniti ukoliko je osoba spremna pričekati. Poznanici iz razreda postajali su prijatelji, prijatelji su postajali obitelj, a profesori suradnici. Sredina u kojoj sam se nekoć osjećao izgubljeno postala je sredinom u kojoj sam se najbrže i pronašao. Nije puno vremena i truda bilo potrošeno prije no što je žurba gimnazijskim hodnicima postala svojevrsnom terapijom – jer više nikad nisam morao žuriti sam. Naučio sam tako i što zapravo znači pripadati nečemu, što znači trudom postići nešto i pokazati sve svoje sposobnosti i vještine među ljudima koji cijene ono što činite. Tko zna, možda neke stvari ne bi imale priliku izaći na vidjelo da sam koračao hodnicima neke druge, neke tuđe škole.
Sve što poznajemo ima sklonost da se iz realnosti koju smo nekoć živjeli postane ništa više doli priča -  život u ovom okruženju neće biti ništa drugo no najljepša priča moje mladosti. Zahvalan sam svakom pojedincu, svakome tko je imao udjela u oblikovanju okruženja u kojemu sam živio. Vrijedi ustrajati, vrijedi truditi se, vrijedi dati najbolje od sebe jer ako su me posljednje četiri godine moga života nečemu naučile, to je da uvijek postoji netko kome je stalo. Čeka vas putovanje prepuno smijeha, druženja, prvih ljubavi, zanimljivih suputnika i još zanimljivijih avantura. A svako veliko putovanje započinje tek jednim, malenim korakom. Zato – ustrajte! Žuti vukovarski svjetionik ovdje je da vam osigura sigurnu plovidbu.

Antonio Krizmanić